a

Vala, Ljeposava: o uticaju društvenih mreža na širenje svijesti o položaju žena u savremenom crnogorskom društvu

Vala, Ljeposava: o uticaju društvenih mreža na širenje svijesti o položaju žena u savremenom crnogorskom društvu
  • Kako vidite trenutnu situaciju žena u Crnoj Gori i na koje probleme biste prvo ukazali? Da li smatrate da je patrijarhalna percepcija o ženi u Crnoj Gori i dalje prisutna?

Postoji niz duboko ukorijenjenih, sistemskih problema: na primjer, nejednaka podjela kućnog rada i rada koji podrazumijeva emotivnu i fizičku brigu o porodici. Sva istraživanja pokazuju da je kako u Crnoj Gori, tako i globalno, količina neplaćenog posla koji žene obavljaju u kući značajno veća od onog koji obavljaju muškarci, i da se ova nesrazmjernost dodatno povećala usljed pandemije bolesti COVID-19. Ta briga, koja se i inače – a u našoj kulturi naročito – predstavlja kao način da žene pokažu i dokažu svoju ljubav prema porodici, zapravo je težak posao koji društvo nameće ženama i na koji ekonomski sistem u kom živimo računa.

Na primjer: ako žena, pored toga što radi kao nastavnica u školi, ne radi i kao računovotkinja za kućni budžet i kao porodična kuvarica i sobarica, plata koju ona i ostali ukućani zarađuju neće biti dovoljna da podmiri mjesečne troškove porodice. Drugim riječima – kada se ne bismo svi u nekoj mjeri oslanjali na to da će žene, pored svog profesionalnog posla, obavljati još i niz različitih i kompleksnih poslova koji omogućavaju funkcionisanje porodice, onda porodicama novac koji zarađuju na postojećem tržištu rada, u postojećem ekonomskom sistemu, prosto ne bi bio dovoljan. (O tome kako se i koliko ośeti kad žene samo na dan prestanu da obavljaju svoju kompleksnu ulogu radnice na poslu i u kući govori veličanstveni uspjeh opšteg ženskog štrajka na Islandu iz 1975. godine – potražite više o tome na internetu.)

To ne znači da treba da se pomirimo sa tim da žene prosto moraju da rade sve što rade – naprotiv, znači da moramo da sagledamo sve nepravednosti postojećeg sistema i da zahtijevamo alternative – od jednakog učešća muškaraca u radu u kući (ne, Radosave, ne treba samo da pomalo “pomogneš”, treba da znaš da radiš sve što ti je potrebno da živiš, uključujući pranje i kuvanje) do pravednijeg ekonomskog sistema (čitaj: većih plata) i kvalitetnijih i dostupnijih (čitaj: jeftinijih) javnih usluga kao što su stanovanje, školstvo i zdravstvo.

Zatim, među najkritičnijim problemima su i diskriminacija na radnom mjestu, fizičko i seksualno uznemiravanje i zlostavljanje – loši ili nepostojeći sistemski mehanizmi zaštite za žrtve nasilja i naklonjenost sistema nasilnicima, a onda i problem siromaštva koji disproporcionalno pogađa žene… Sve je to dio itekako prisutne i snažne patrijarhalne percepcije žene u Crnoj Gori – od žene se i dalje očekuje da ćuti i trpi, i sa tim tvrdim i okrutnim očekivanjem sudaramo se na svakom koraku.

Trudimo se da pronađemo i otvorimo prostor da govorimo o ovim problemima, da ih raščlanjujemo na konkretnim primjerima – to nam daje mogućnost da učimo, da formiramo informisano mišljenje i probamo da okupimo kritičnu masu koja može da ukaže na to kakva nam je akcija potrebna, a možda i da je pokrene.

  • Riječ o rodnoj ravnopravnosti. Koje su to promjene koje bi trebalo da se dese u Crnoj Gori kako bi se postigao veći stepen rodne ravnopravnosti? Koliko je važno raditi na razvoju svijesti o ovim i sličnim pitanjima?

Prva i osnovna stvar koju treba da uradimo svi koliko nas ima jeste da razumijemo da neravnopravan položaj žena u odnosu na muškarce potiče od toga što smo se ubijedili da su muškarci jedno, a žene drugo. Ovo važi i za sve ostalo: ubijeđeni smo da su bijelci/kinje jedno, Romi/kinje drugo; strejt ljudi jedno, LGBTIQ ljudi drugo. I da je ovo jedno, samim svojim rođenjem, zaslužilo privilegije, a da se ovom drugom nije baš posrećilo kad je izvlačilo karte na rođenju. Tako se u našem društvu i dan-danas puca od sreće kad se rodi muško dijete, dok ginekolozi ispod glasa trudnicama saopštavaju da čekaju žensko.

Ako bismo primijenili principe Rolsovog eksperimenta “Veo neznanja” kako bismo propitali crnogorsko društvo, sigurne smo da bi rijetko ko pristao na crnogorske uslove pod pretpostavkom da se može roditi kao nestrejt žena romskog porijekla. I u tome leži sav problem: oni po kojima je društvo krojeno (bijeli strejt srednjeklasni muškarci) kroje dalje ovo društvo bez trunke odgovornosti i razumijevanja za potrebe ostatka, a, pritom, taj ostatak čini brojčanu većinu.

Sa druge strane, ova identitetska drugost internalizuje svoju poziciju kako bi preživjela: tako nerijetko srijećemo žene koje nijesu ni svjesne svoje diskriminisane pozicije, jer je diskriminisana pozicija jedino što su u životu poznavale. Upravo zato nam je neophodan feminizam naš nasušni, jer feminizam problematizuje rodne društvene pozicije, zahtijeva i daje rješenja za društvo jednakosti i pravičnosti koje je zasnovano na solidarnosti. Proces feminističkog opismenjavanja žena mora da se dešava iz oba smjera, kako odozdo, tako i odozgo. Neophodno je da na pozicijama odlučivanja imamo žene, kako bi one mogle da implementiraju rodno osviješćene politike. Jednako je neophodno i da na svakodnevnom nivou razgovaramo jedna sa drugom, da se udružujemo, da se međusobno pitamo, čitamo i podržavamo.

Važno je da osnažimo žene iz različitih društvenih i socio-ekonomskih grupa da aktivno učestvuju u sferama političkog odlučivanja. One će svojim djelovanjem moći da skrenu pažnju javnosti i institucija na niz problema i kontradiktornosti sistema u kom živimo. Ti problemi ne mogu biti temeljno sagledani ako se politikom bave samo oni kojima udobni životni uslovi omogućavaju da se posvete javnom djelovanju.

Uz to nam je prijeko potrebno preispitivanje ekonomskog modela koji funkcioniše preko grbače žena – na šta smo se konkretnije osvrnule u prethodnom pitanju, kao i rad na uspostavljaju države socijalne pravde.

Rad na razvoju društvene svijesti je ključan u procesu promjena i ide ruku pod ruku sa sistemskim promjenama – sistemske promjene će teško nastupiti ukoliko šira javnost ne prepoznaje problem, ne ukazuje na njega i ne zahtijeva rješenja od javnih institucija.

  • Da li mislite da obrazovanje i čitanje mogu doprinijeti širenju svijesti o rodnoj ravnopravnosti, važnoj ulozi žene u društvu i slično?

Nego šta! Obrazovanje i čitanje su ključni u procesu emancipacije. Osnovno obrazovanje mora da prepozna borbu za rodnu, klasnu i društvenu ravnopravnost – to je jedan od načina da generacije koje dolaze naprave veliki društveni i sistemski iskorak. Pođimo od pitanja zašto u školama nijesmo učili ništa o Antifašističkom frontu žena, nekadašnjem jugoslovenskom pokretu, sem što je usput pomenut isključivo u kontekstu ratne borbe – a to je naša bliska istorija borbe za rodnu ravnopravnost. Danas mladi mogu proći kroz osnovno i srednje obrazovanje posvećeno i zainteresovano, a da ne osvijeste potrebu za feminizmom – zato što u školi neće ni naučiti šta je zapravo feminizam. Dakle: formalno obrazovanje i te kako može doprinijeti, ali uz konstruktivne reforme, podršku i aktivno učešće obrazovnog sistema!

Evo, časovi književnosti su idealna prilika da, čitajući i analizirajući tekstove o ljudima, prostorima i vremenima dalekim od nas, razvijamo razumijevanje i empatiju za životne okolnosti i iskustva onih koji nas okružuju.

Tako je i ženska tačka gledišta uvijek prisutna u književnosti – nekad su o tome šta ženski lik misli i ośeća pisali skoro isključivo muškarci, ali to, srećom, više nije tako, pa možemo o bogatstvu ženskog iskustva i percepcije da čitamo u djelima fantastičnih književnica. Ali želimo da se učenici i učenice zapitaju dvije stvari: prvo, zašto su tako dugo istoriju književnosti činili uglavnom muškarci, i drugo – ko je prao njihove čarape? Vidite, istorija toga ko ima vremena, prostora i slobode da piše je u neraskidivoj vezi sa tim čija je obaveza da to vrijeme i prostor obezbijedi kroz rad brige o kući i porodici. Tako je i istorija književnosti istorija ženske borbe za svoj prostor za razmišljanje i mentalni rad – za svoju sobu, kako nas uči Virdžinija Vulf.

Podizanje svijesti o rodnoj ravnopravnosti kroz čitanje najprije dolazi tako što čitamo žene, pa toplo preporučujemo Džejn Ostin, Virdžiniju Vulf, Silviju Plat – književne revolucionarke i nositeljke feminizma u književnosti, Elenu Ferante, a zatim i fantastične savremene autorke iz regiona: Radmilu Petrović, Lanu Bastašić, Rumenu Bužarovsku… Preporuke pravac iz Ljeposavine skromne biblioteke!

  • Da li smatrate da su internet i digitalne platforme jak medij koji može raditi na širenju svijesti o ovim pitanjima i u kolikoj mjeri?

Svakodnevno se potvrđuje da jesu – digitalne platforme su izuzetno korisne za širenje svijesti, ne samo o ovim, već o svim važnim pitanjima, i za plasiranje važnih društvenih tema u javni razgovor. Svi smo na internetima i tu provodimo dosta vremena – što da to vrijeme ne iskoristimo da naučimo nešto novo, a da se uz to i zabavimo (kad tema dozvoljava)?

Digitalne platforme nam dozvoljavaju da govorimo o važnim pitanjima na prijemčiv način i da upotrijebimo popularne forme sadržaja da ta pitanja smjestimo u fokus. Pored toga, te platforme imaju jednu prednost koju većina drugih platformi nema – a to je mogućnost aktivnog učestvovanja u razgovorima.

Internet nam omogućava aktivno okupljanje zajednice i pogodno je sredstvo ne samo za podizanje svijesti i edukaciju, već i za pokretanje kolektivnih akcija. Naravno, da bi se došlo do rezultata, djelovanje ne može ostati samo u krugu digitalnih platformi, ali ih uvijek možemo iskoristiti kao početnu tačku za pokretanje razgovora i pozive na akciju.  

Quick Navigation