U srijedu, 10. aprila, u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ predstavljena je knjiga pjesama „Podzemne vode“ Radomana Čečovića. Razgovor s autorom vodio je mr Milorad Durutović, koji je na početku večeri napomenuo da je Čečovićevu knjigu nedavno objavio Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, i to kao nagrađeni rukopis na prošlogodišnjem Zavodovom konkursu za objavljivanje vanudžbeničke literature.

Durutović je istakao da Čečovićeva nova pjesnička knjiga jeste reprezentativan domet u 21. vijeku, ne samo za prostor Crne Gore, već i mnogo šire.

„Američki pisac Donald Bartemli kaže kako je književnost teška, ali ne zato što želi da bude teška, već zato što želi da bude umjetnost. To se sasvim može primijeniti na knjigu pjesama ՚Podzemne vode՚. Otežano tumačenje ove knjige, najprije, dolazi stoga što je u nju upisano: 1) zavidno čitalačko iskustvo, upućenost, pa i intertekstualna relacija sa raznovrsnim tokovima srpskog i evropskog pjesništva; 2) potom, ne manje evidentno teorijsko-književno obrazovanje; 3) najzad, i višegodišnje profesorsko iskustvo kao specifična praksa kontinuiranog posredovanja između teksta i čitaoca. To znači da Radoman Čečović suvereno vlada pjesničkim tekstom, ali to ne znači da je neophodno da i čitaoci ove poezije moraju posjedovati sve te specijalne vještine, erudiciju, encikolpoedijske raspone i obrazovanje kako bi se mogli u njoj ogledati, ili u bartovskom smislu otkriti zadovoljstvo u tekstu“, ocijenio je Durutović, pojašnjavajući dalje: „Radoman Čečović posjeduje, naime, i ono što se nikakvim obrazovanjem i čitalačkom nadogradnjom ne može dostići, a to je dar, potreba za igrom i povjerenje u magijski potencijal jezika. Zbog tako spretno uvezenog talenta i rada, Čečović se s pravom može okarakterisati kao dostojan nastavljač najvećih pjesnika koji su upisani u kanonski registar naše kulture“.

Osim što je čitao svoje pjesme iz nove zbirke, Čečović je iznio i niz autopoetičkih utisaka, sugerišući da je njegovo osnovno poetičko interesovanje usmjereno na razdoblje avangarde, te dalju težnju da se nadovezivanjem na raznovrsne pravce avangardne kulure iz prvih decenija prošlog vijeka nekako formira u vlastitom, originalnom, neoavangardnom ključu.