U Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“, 5. marta. 2024. godine, promovisana je zbirka poezije „Kada nemiri utihnu“ autorke Slađane M. Pupović. 

Uvodnu riječ imao je profesor cetinjske bogoslovije Aleksandar Vujović, koji je istakao da su pjesnici božiji pisci i da svojim pjesmama čuvaju  i prenosu tu najplemenitiju riječ. 

„I ovom knjigom, a i onom prethodnom, i drugim stihovima kojima hrani svoje srce i kojima nagrađuje svoje bližnje, autorka nastavlja to djelo započeto još u vremenima Svetoga Save, Stefana Prvovenčanog, koji su napisali prve pjesme na našim prostorima, preko Teodosija, Domentijana, Jelene Balšić, monahinje Jefimije i sve do Desanke Maksimović, Isidore Sekulić i mnogih drugih žena koje su pisale i pišu otkucaje svoga srca i predaju svijetu. 

Slađana, pišući ove stihove i vezući najdivniju pjesmu svoga bića, nam daruje samu sebe i daruje nam ono što je ona, ali i putokaz mladim ljudima da stvaraju i da pišu i zapisuju pa bilo to poezija bilo to proza“, rekao je profesor Vujović.

Profesor književnosti, Aleksandar Marić, naglašava da veoma važne pozicije teksta jesu naslovi dva kruga pjesama „Kada tišine progovore“ i „Odrekosmo se i ljudi i Boga“ koji u čitaocima već prije samog čitanja razvijaju jedno jako asocijativno polje.

„Jak kohezioni element između ova dva kruga pjesama jeste ljubav koja živi u lirskom subjektu tj. ljubav koju u sebi gaji  autorka posebno prema svom, odnosno, našem identitetskom kodu: prema našoj zemlji, našem narodu, našoj vjeri, našem jeziku i u krajnjem prema čovjeku koji nipošto ne smije da odstupa od onog iskonskog u njemu“, kazao je profesor Marić. 

Marić ističe i da mu je posebno draga pjesma „Zemljo moja “ gdje lirski subjekt izražava žal i kajanje jer ostavlja svoju zemlju onda kad joj je najteže bilo i traži oproštaj. Dodaje i da su „možda baš njeni nemiri utihnuli onog trena kad su se pretočili u ovu zbirku pjesama koju nam pjesnikinja ostavlja u nasljeđe“.

Medijator večeri, književnik i recenzent knjige, Rajko Palibrk ističe da jedna od upotanosti koja nam se nameće u trenutku lada počnemo da čitamo prve stranice neke knjige jeste koje ćemo odgovore dobiti kad iščitamo i posljednju stranicu. 

„Kada sam zaklopio stranice knjige pjesama Slađane Pupović dobio sam jedan jedini odgovor, a to je da moram da se vratim na početak i da ponovo čitam, da čitam, čitam… i pamtim kako bi ono što sadrži ova knjiga, kao rijetko koja postala dio mene i kao čitaoca i kao nekog ko takođe piše poeziju“, rekao je književnik Rajko Palibrk.

Govornice stihova bile su učenice gimnazije „Slobodan Škerović“: Ksenija Ašanin i Jovana Nikić.